Ksenija Cicvarić rođena je u Podgorici 1929. godine (od oca Radivoja Bracovića i majke Simone, rođene Zlatičanin) gdje je završila i gimnaziju. San da studira pjevanje, zbog materijalnih uslova porodice, nije joj se ostvario.
Pjevačku karijeru počela je šesdesetih godina u Radio Titogradu, a nastavila u Radio Beogradu u ansamblu slavnog Carevca. Veliki radnik, pouzdani prijatelj, divan drug i čovjek, nezavidljiv kolega, oduševljavala je publiku na brojnim i nezaboravnim koncertima širom Jugoslavije.
Ksenija koja je plijenila ljepotom svoga glasa, pričinjavajući drugima radost, lomila je tuga (izgubila je sina i muža). Patila je puno i kroz pjesme (“Mlada Jelka”, “Oj vesela veselice”, “Milica jedna u majke”, “Sejdefu majka buđaše”, “Dolinom se šetala djevojčica mala”) sopstvenu tugu liječila pjevajuci. Otuda u njenom glasu dramska ozbiljnost, uzdržanost, odmjerenost, prefinjena lirika, toplina u boji glasa — božji dar. Pjevati — značilo je živjeti.
https://www.youtube.com/watch?v=uhHUycSKTfE
Crnogorska narodna nošnja (jedna od najskupljih na svijetu) savršeno je odgovarala njenom stasu, ljepoti, otmenosti i melanholičnom osmjehu. Riječi njenog savremenika i prijatelja Moma Markovića bude sjećanja na njen lik: “Smjenjivali su se vrhunski izvođači iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skoplja i Ljubljane. Prva dama te divne večeri bila je i po muzičkom umijeću i po ljepoti Ksenija. U crnogorskoj narodnoj nošnji pjesmom i pojavom očarala je sve. Bili smo najbolji. Nažalost nema više takvih festivala, nema više velike zajedničke države, nema ni Ksenije”.
Jedanaestog februara 1997. godine u sedamdeset i drugoj godini života napustila nas je Ksenija — najautentičniji predstavnik izvornog crnogorskog melosa.
Sačuvala je veliki dio blaga naše narodne pjesme a njen prefinjeni ukus i senzibilitet znalački su odabirali najbolje. Snimala je ploče i kasete koje su bile i ostale najveći hitovi u našem narodu. Svojim lirskim glasom, specifične boje i interpretacije elegičnih narodnih pjesama, pojavila se na Ribnici, nastavila širom — Jugoslavije i stigla do srca naših ljudi širom svijeta. U ovom vijeku takav glas Crna Gora nije dala. I sam sam imao mnogo nastupa i koncerata pa veoma dobro znam da je uraditi nešto zanatski i umjetnički jedno, a voditi dijalog sa publikom nešto sasvim drugo, a možda i najteže. I kao što Hamlet kaže glumcima da glume da “kriv poludi, nevin preblijedi a neprosvećen se zbuni”, tako je i u muzici kontakt sa publikom ponajvažniji. Umjetnost je ono najljepše što čovjek ima — duša svijeta. Ksenija je pjevala dušom a publika je to osjećala. Izvorni narodni melos krije snagu jednog naroda i jednog vremena. To ne može dati jedan čovjek niti nositi jedan čovjek.
Pa ipak, vrhunski umjetnik, kao dio te cjeline, raspaljuje vječnu i neumrlu luču. Za najveće pjesme potreban je i najveći pjevač. A za to su mu potrebni talenat — božji dar i veliki razlozi. Ksenija Cicvarić imala je i jedno i drugo.