Biser Balkana

0
271
“logo”/

Svi smo mi, probuđene o tome svijesti ili ne, svjedoci nekog opšteg sivila koje nam u poslednje vrijeme mrlja i prekriva vesele, ružičaste, tople boje života.

Došlo je, izgleda, vrijeme da žanjemo ono što smo decenijama unazad sijali.

A sijali smo, sada se čini, nemarno i nekvalitetno. Zaslijepila nas je vještačka blještavost tehnokratskog svijeta pa smo, griješenju skloni, pohrlili ka njemu, okrećući leđa Prirodnoj svjetlosti od koje smo postali i koje jesmo dio.

Dokaz za to nam je sve teži život ogromne većine stanovnika u zemlji koju, po ljepoti kojom ju je Priroda obdarila, Biserom Balkana zovemo. Život toliko težak da, osim svakodnevne mučne borbe za zadovoljenje osnovnih i sekundarnih egzistencijalnih potreba, u jeku iste dolazi i do prijevremenih smrti.

Bukumirsko jezero   foto: Slaven Raspopović

A kasno je- isuviše je kasno- kada do toga dođe, osuđivati, pametovati i uzroke analizirati. Jer to je znak i opomena. To je negativan rezultat. Vrijeme je da se mijenjamo. Vrijeme je da se, Prirodnoj svjetlosti zadnjicom okrenuti, istoj okrenemo licem.

U svemu ružnom što se oko nas događa, zaboravili smo na jednostavnosti dobrote, ljubavi, vjere, poštovanja, toplih uzjamnih odnosa. Zagubili smo ključ kojim se otključavaju davno zakopana u nama znanja, za koja nismo ni znali da ih imamo.

Znanja o osnovnom postulatu koji podrazumijeva to da je čovjek svemoguć. To da mi možemo sve, mi sve stvaramo, mi smo ti koji su odgovorni za sve što vidimo bilo kad i bilo gdje.

Sve što u fizičkoj realnosti vidimo je produkt naših misli i našeg dejstva. Sve dok imamo ratove unutar sebe, biće i ratova oko nas.

Svi mi negdje zaboravljamo da i sam čovjek jeste priroda. Čovjeku u postizanju harmonije unutar sebe priroda oko njega može mnogo da pripomogne. Ali suštinski proces se odvija unutar samog čovjeka.

Apropo turbulentnih političkih dešavanja oko nas-  mi ljudi dobrovoljno smo stvorili sliku koja nas okružuje. A sada želimo (zar ne?) da je promijenimo, ali moramo da uložimo mnogo snage i istrajnosti kako bismo ovu sadašnju sliku razbili.

Najlakše se razbija stvaranjem novih slika.  Stvaranjem sasvim nove slike života, sa novom budućnošću, novim idejama. I to jeste realno.

To jeste moguće.

Čovjek za 30 dana može da se preobrati u jednog sasvim drugačijeg, novog, a primjera za to, za onoga ko promjene želi, ima mnogo. E u toj promjeni (povratku praiskonskom u nama) i leži vizija prekrasne budućnosti.

Evo, recimo, za početak neka svako od nas zasadi drvo!

Drvo.  Kakvo čudesno biće. Ništa na planeti Zemlji nije sveprožimajuće, sveupijajuće a uvijek stameno i nečujno, tako kao drvo. Rastući u visine svojih se korijena ono ne odriče, štaviše, pušta ih dublje, čvršće, gušće. Drvo zna: istinski i dugoročan napredak počiva na njezi svoga iskonskoga. Zamislimo ga, na kratko, ogoljenog. Ne bez cvijeća, lišća i granja, već bez ,,oklopa”. Bez kore. Providnog ga zamislimo.

Tad živopisnu cirkulaciju, lišenu svega suvišnog i nečistog vidjeti možemo. Uzvišenu neku uzajamnost Zemlje i visina. Vertikalu sile koju  ovdje Ljubavlju nazivamo. Sponu, od sijajuće energije sazdanu.

O koristima njegovim po čovjeka, po čovjekovo zdravlje i uopšte život, suvišno je govoriti.

Izvinimo se Vaseljeni kojom smo i sami obuhvaćeni, odužimo joj se i izliječimo našu Zemlju- zasadimo drvo.

Dostojevski je rekao: ,,Ljepota će spasiti svijet’’.

Kao što djevojku krasi zdrava kosa, neka našu planetu krasi i spasi zdravo drveće!

Takav ili tome sličan prvi načinjen, na putu napretka, korak, zapravo će nas- tehnokratskim jezikom rečeno- programirati da uđemo u svoj kod. A svaki sledeći donositi spiritualni uvid nevjerovatnih dubina.

Бојана Томашевић

KOMENTARIŠI

Molimo upišite Vaš komentar
Molimo unesite Vaše ime