Na današnji dan 1840. godine, Smail-aga Čengić je ubijen na Mljetičku, u Drobnjaku. Bio je muselim gatački, pivski i drobnjački. Njegova smrt je opjevana u djelu Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića“.
Porodica Smail-age bila je jedna od najstarijih porodica u Hercegovini. U bici na Grahovcu (1836) tursku konjicu je predvodio Smail-aga i pridonio je sa svojim odredom, što su Turci opkolili Crnogorce i Grahovljane u Čelinskom potoku i posjekli 70 glava (među ovima su poginuli Joko (Jovan), brat vladike Petra II Petrovića Njegoša, vladičin sinovac Stevan i još nekoliko Petrovića).
Od ovoga boja do 1840. Smail-aga Čengić nije izlazio u Drobnjak. Te godine izašao je da kupi harač.
Krajem jula, drobnjački glavari i seoski knezovi, njih 12 na broju, održali su jedan tajni sastanak, po jednima u manastiru Podmalinsko, a po drugima u kuli Čupića, na Dobrim selima, i tu se dogovorili, da ubiju Smail-agu. Tu svoju odluku saopštili su pismom, koje je ponio na Cetinje Mušo Cerović, vladici Petru, a drugim pismom su pozvali u pomoć Moračane i drobnjačke uskoke, koji su uvijek bili protiv Turaka.
Vladika se tome obradovao i obećao Drobnjacima pomoć u vojsci i oružju. U isto doba vladika je zamolio i moračke glavare, od kojih je bio najvažniji vojvoda Mina Radović, da skupe vojske i pomognu Drobnjacima da ubiju Smail-agu.
Smail-aga je imao je oko 500 konjanika i nešto malo posluge. Usput je činio razna nasilja. Drobnjaci su riješili da Čengića dovedu do Mljetička, sela blizu uskočkih drobnjačkih sela, nadomak Morače i da tu izvrše napad na Turke.
Turci su bili na konjima, dobro naoružani, a Drobnjaci su većinom imali šešane i po koju malu pušku. U neposrednoj Čengićevoj pratnji bili su Ahmet Bauk, Elez Đečević i Odža Mušović iz Nikšića, a od Drobnjaka bili su knez Hamza, vojvoda Šujo i Filip Žugić. Novica Cerović, jedan od glavnih zavjerenika, još sa Pošćenja se vratio u Tušinu, s nalogom, da prikupi uskoke i privede Moračane, i da na dati znak napadne Turke.
Čengić se pribojavao Drobnjaka, pa je sam s Ahmetom Baukom, knezom Hamzom i vojvodom Šujom, kojima je mnogo vjerovao, određivao ljude za stražu. S Turcima oko samoga Čengićevog šatora bili su određeni Mijo Godijelj s Godijelja, Dimitrije Kovijanić s Pošćenja i Milić Tomić s Previša, tri najbolje nišandžije u plemenu, s naređenjem, da oni, čim napadnu uskoci i Moračani i počne se boj, ubiju Čengića.
Poslije izvjesnih nesporazuma između Drobnjaka i Moračana oko vođstva, vojska je krenula i na jedan sat pred zoru napala Turke. Turci su se zbunili. Čengić je pogođen od pušaka iz njegove najbliže okoline. Drobnjaci i vojska su se izmiješali i počeli polusanjive Turke razgoniti i ubijati. Tom prilikom poginuo je 81 Turčin. Njihove glave su odnesene u Tušinu i Moraču, a Čemgićevu glavu odnijeli su na Cetinje vladici Radu, Mirko Aleksić, Novica Cerović i još nekoliko uskoka.
Smail-aga je imao jednu ženu i s njom sedam sinova, od kojih su mu bili čuveni Muhamed-beg i Derviš-beg, kasniji paša.