“logo”/

“Čovjek ne može birati vrijeme u kojem će se roditi i živjeti. Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi, ali od njega zavisi kako će on postupati u datom vremenu: da li kao čovjek ili kao nečovjek, bez obzira na to u kojem narodu i od kojih roditelja”, Patrijarh Pavle.

Pukovnik Duško Šljivančanin je u trenucima najvećih iskušenja njegove domovine, kao oficir SR Jugoslavije tokom NATO agresije 1999. odabrao da bude heroj. Taj epitet, čin i zvanje zasluženo u legendarnom boju na Košarama, potom je duže od dvije decenije potvrđivao u mirnodopskim uslovima: autoritetom, predanošću, požrtvovanjem i časnim odnosom prema svom pozivu, državi i narodu.

Ratni komandant 53. graničnog bataljona na Košarama danas je otišao u zasluženu penziju, simbolično sa sabljom poručnika Vojske Srbije Božidara Žugića koji u aprilu 1941. godine nadomak Bačkog Petrovca odbio da se preda kada je njegov komandant htio da preda cijeli puk mađarskom pukovniku.

Pukovnik Šljivančanin pobrinuo se da se i svojim oproštajnim govorom pridruži vojvodi Živojinu Mišiću i drugim slavnim srpskim oficirima porijeklom sa Durmitora

Ponosan sam što sam bio pripadnik slavne srpske Vojske. Ponosan sam što sam u teškim vremenima ostao vjeran rodu svome i što nijesam osramotio svoje pretke i što me se potomci neće stidjeti. Rođen sam u selu u kanjonu rijeke Tare, koja je bila granica sa Turcima koju su branili moji preci. I kao da nam je usud da uvijek branimo neku granicu. Prvu priču koju sam čuo je priča o poručniku Vojske Srbije Božidaru Žugiću, koji je u aprilu 1941. godine nadomak Bačkog Petrovca nije htio da se preda kada je njegov komandant htio da preda cijeli puk mađarskom pukovniku. “Zar se tako brani svoja zemlja, ja se ne predajem”, poručio je Žugić. Izvadio je pištolj, ubio je svog komandanta i mađarskog oficira i tu je i on sa 13 vojnika stradao. Zato sam i tražio da se donese sablja iz muzeja Božidara Žugića koji je iz mog kraja”, rekao je u svom pozdravnom govoru pukovnik Šljivančanin.

Pukovnik je podsjetio i na Predraga Leovca koji je 1999. poginuo u reonu karaule Košare.

Mnoge dužnosti sam obavljao, ali sam posebno ponosan što sam bio komandant 53. graničnog bataljona na Košarama i što sam branio našu granicu od Bogićevice do Paštrika. Veliki su moj bol i tuga za 16 mojih palih boraca. Velika je moja tiga za spaljenom srpskom zemljom na Kosovu i Metohiji. Pozdraviću vas sve pokličom srpskih vojnika koji su 1999. godine branili našu zemlju: “Nema nazad, iza je Srbija!”, rekao je Šljivančanin.

Udruženje ratnih veterana prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije iz Crne Gore – “Košare 1999.” Iskazali su i ovim povodom neskriveni ponos zbog komandanta Šljivančanina.

Bila je čast i zadovoljstvo biti u redovima srpske vojske koju je predvodio pukovnik Šljivančanin. Ponosni smo što smo bili rame uz rame sa časnim, hrabrim i poštenim oficirom, koji je branio svetu srpsku zemlju, kazao je Ilija Mandić, predsjednik Udruženja ratnih veterana prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije iz Crne Gore – “Košare 1999.”, koji je teško ranjen u odbrani otadžbine od agresora.

KOMENTARIŠI

Molimo upišite Vaš komentar
Molimo unesite Vaše ime