“logo”/
U našoj se zemlji desi,
nešto o čem’ svijet sad piše,
o Crkvenim litijama,
zbog kojih nam vjera diše.
Kad i mnogi pomisliše,
da je ona izbledjela,
da zavlada letargija,
što nikada nije smjela.
U vremenu nekom čudnom,
što ličaše na beznadje,
samo jedan živi svetac,
uspje pravi put da nadje.
Njegovo Preosveštenstvo,
još jedanput skupi snagu,
da u mirnim molitvama,
svi stanemo na put vragu.
Pozva narod crnogorski,
na hrišcanski praznik sveti,
da se zbroji s’ svojom bracom,
ne posumnja da će htjeti.
Toga junskog vrelog jutra,
o Trojčinu slavnom danu,
ispred Hrama Hristovoga,
da vjernici pred njim stanu.
Obrati se prisutnima,
da nam teški slijede dani,
I da vjera pravoslavna,
dodje opet da se brani.
Pomenu im neki zakon,
što im rani srce lavlje,
neki zakon u kom piše,
da nestaje Svetosavlje.
Poruči im da istraju,
da njin duh ne sm'je da tone,
da je ovo teška borba,
izmeđ Boga i sotone.
Prodje od tad pet mjeseci,
čak nekako u tišini,
dok ga slijepi poslušnici,
izglasaše u skupštini.
Bezbožnici,
što im ništa sveto nije,
a da čak ne pomisliše,
šta se iza njega krije.
Pola sata po ponoći,
za vrijeme Božićnog posta,
nema toga da ne reče,
ovoga je bilo dosta.
Uslijediše dani straha,
barikada i blokada,
u svem’ tome pomislismo,
evo opet nekog jada.
Vratiše se oni dani,
što su dosli s’ komunizmom,
mislili smo neće više,
na Sveštena lica čizmom.
Tad’ naš sveti Mitropolit,
pozva narod na smirenje,
da u mirnim litijama,
mi hodimo po spasenje.
I sve krenu sa istoka,
iz plemena Vasovoga,
rijeka ljudi izišla je
i pokaza sto je sloga.
Što je sloga pokazaše,
i da nema tijeh para,
da do Boga ne priznaju,
oni nijednoga cara.
Vidjeh narod otresiti,
koji nikom se ne klanja,
dok pred njima gordo hoda,
Vladika im iz Banjana.
Ustadose svi gradovi,
kraj Jadranskog plavog mora,
Svetog Save odreći se,
nikad neće Crna Gora.
Sa Meduna poslata je,
jos i jedna krasna slika,
kao dokaz ta tu nikad,
nije bilo izdajnika.
Lijepa slika tada podje,
koja je za sva vremena,
a poseban sjaj joj daju,
djeca lica ozarena.
Negdje su i oni svjesni,
ove bezobzirne hajke,
pa stidljivo koračaju,
držec ruku svoje majke.
A u drugoj ruci nose,
il’ ikone ili svijeće,
i piskavim glasom poju,
da Svetinje dati neće.