“logo”/
Boris Zvicer, advokat, magistar pravnih nauka i specijalista za građansko pravo, za Objektiv Crna Gora objašnjava ko plaća greške države…

Vi radite, borite se za egzistenciju, izdržavate djecu, plaćate račune i dažbine. Zaradili ste dovoljno novca i kupili ste nepokretnost. Možda vam je neko jednostavno poklonio nekretninu ili ste imali pretka od koga ste je naslijedili. Sve je po zakonu i po propisima.

Upisani ste kao vlasnik na toj nekretnini i jednostavno smatrate da ste obavili sav posao oko vlasništva. U krajnju ruku, tako razmišljate jer je zakon na vašoj strani. Međutim, jednoga dana vi saznajete da je ono što je vaše, država greškom upisala na sebe ili na neko treće lice.

Uzmimo i drugi primjer. Želite da obavljate neku djelatnost i potrebna vam je dozvola nadležnih organa. Pokušavate da je pribavite, podnosite zahtjev prvostepenom upravnom organu, on vas odbija a drugostepeni organ i Upravni sud takva rešenja poništavaju i ukazuju prvostepenom organu gdje je pogriješio. Međutim prvostepeni organ ne popušta i tjera vas da vodite dugogodišnje postupke.

U ovakvim situacijama imamo jednu čudnu situaciju. Država, koja je opremljena silnim aparatom u kojem rade mnogobrojna lica sa potrebnim kvalifikacijama, čini kardinalne greške u postupanju što stvara pravnu nesigurnost. Taj haos građanin koji je oštećen mora kasnije da ispravlja sopstvenim snagama. Međutim, da li ovakvo stanje može i smije opstati?

Članom 2 Ustava Crne Gore je propisano da je nosilac suverenosti građanin koji ima crnogorsko državljanstvo. Suverenost nam dolazi od francuske riječi souveraineté ili od latinske riječi superanus  što znači vrhovna vlast, neograničena vlast ili neprikosnovenost.

Dakle, građanin je nosilac vrhovne vlasti u jednoj državi. Građanin na neposrednim, tajnim i opštim izborima bira predstavnike “najstarije vlasti” – skupštine, koji će kasnije glasanjem konstituisati organe izvršne i sudske vlasti i odrediti im nadležnosti, prava i obaveze.

Iz prethodno navedene Ustavne odredbe jasno proizilazi da formirajući vlast, građanin to čini kako bi ta vlast – država bila njegov servis, kako bi odlučivala na opšte dobro i rješavala sporne situacije. To su u suštini tekovine modernog prava i civilizovanih političkih sistema.

Kada sve prethodno uzmemo u obzir, shvatamo i razumijemo da država i pravni sistem ne smiju stvoriti pometnju u pravnom stanju i pravnom prometu već moraju sa dužnom pažnjom da utvrđuju činjenice i konstatuju okolnosti.

Nadalje, Zakonom o državnoj upravi, članom 7 je propisano: Crna Gora je odgovorna za štetu koju organ državne uprave učini svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.

 

Članom 148 Zakona o obligacionim odnosima je propisano:

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Članom 149 Zakona o obligacionim odnosima je data definicija štete: Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) i povreda prava ličnosti (nematerijalna šteta).

Članom 151 Zakona o obligacionim odnosima je propisano: Građansko pravna zaštita prava ličnosti može se ostvariti zahtjevima za: zabranu protivpravne povrede ako ona neposredno predstoji; utvrđivanje protivpravne povrede; prestanak protivpravne povrede ako je ona u toku; uzdržavanje od budućih protivpravnih povreda ili uklanjanje posljedica učinjenih protivpravnih povreda; naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i drugim pravnim sredstvima i mjerama kojima se mogu zaštititi prava ličnosti.

Članom 166 Zakona o obligacionim odnosima je propisano: Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Članom 206 Zakona o obligacionim odnosima predviđeno je sledeće:

(1) Fizičko lice uživa potpunu zaštitu svoje ličnosti.

(3) Zaštita prava ličnosti propisana ovim zakonom (minimalna zaštita) ne može se ograničiti posebnim zakonom.

Potom se u članovima 207, 209 i 210 a Zakona o obligacionim odnosima navodi da je pravo ličnosti između ostalog pravo na psihički ( duševni ) integritet a da svako kome je povrijeđeno to pravo može zahtijevati zaštitu u odnosu na onoga koje učestvovao u povredi. U konačnom, propisano je i to da u slučaju povrede prava ličnosti, oštećenom pripada novčana naknada.

Sad pogledajmo stav Vrhovnog suda u presudi po reviziji Rev.1113/2014 od 09.04.2015. godine:

Tužilac je tvrdio da je trpio štetu jer su ga protivpravne radnje organa tuženih ( Država i Prijestonica Cetinje ) spriječile da stekne imovinsku korist davanjem u zakup predmetne nepokretnosti, koja je bez zakonskog osnova bila uknjižena na drugotuženu.

Odredba čl. 172.st.1. ZOO ( sada je to član 166 ), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, predvidja odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi vršenja svojih funkcija. Nezakonito postupanje državnih organa može se iskazati samo kroz kršenje, a ne i kroz primjenu prava.

Kod nesumnjivog utvrdjenja da je Uprava za nekretnine Crne Gore – Područna jedinica Cetinje, na osnovu javnog izlaganja – rješenjem br. 279 od 30.05.2002.godine uknjižila drugotuženu kao titulara prava svojine predmetne nepokretnosti, na kojoj je kasnije presudom prvostepenog suda P.br. 478/08 od 31.03.2010.godine utvrdjeno pravo svojine tužioca, a koja je bila predmet ugovora o zakupu od 01.06.2008.godine, kojeg je tužilac zaključio sa DOO “L.” C. iako je znao da nije upisan kao vlasnik, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nema odgovornosti tuženih za traženu štetu.”

Da sumiramo: tužilac nije mogao da izdaje nepokretnost jer su Država i Prijestonica tu nekretninu greškom upisale na treće lice. Tužilac traži štetu od Države i Prijestonice za svo ono vrijeme za koje je ta nepokretnost bila upisana na treće lice jer je mogao da je izdaje. Vrhovni sud kaže da tužilac nema pravo na naknadu jer se nezakonito postupanje državnih organa jedino može iskazati kroz kršenje ali ne i kroz primjenu prava. Međutim, vratimo se na prethodno citirane članove: zakon kaže da država odgovara za štetu koju pričini njen organ. Šteta može biti izmakla dobit –  dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

U ovoj situaciji mi imamo činjenicu da tužilac ne može da izdaje svoju nepokretnost zbog greške tuženih. Zakon o državnoj upravi ne propisuje o kojoj se šteti radi, što znači, da to može biti i šteta u vidu izmakle dobiti. Dakle, po zakonu on ima pravo da traži naknadu jer su tuženi pogrešno primijenili zakon, tj. postupali su nezakonito iliti jednostavno rečeno, oni su zakon prekršili. I laiku je jasno da je pogrešna primjena propisa kršenje zakona pa nam je nejasan pristup Vrhovnog suda u ovoj pravnoj stvari. Kratko i jasno, tuženi su brišući pravog vlasnika pogrešno upisali drugo lice čime su postupili nezakonito.

Pogledajmo sada još jednu situaciju gdje je postupao Vrhovni sud Crne Gore – Rev. br. 260/2012 od 19.04.2012. godine:

U postupku je utvrdjeno da je tužiocu rješenjem Direkcije za saobraćaj od 29.05.2007.godine izdata licenca za navedeni linijski prevoz, a to rješenje je u postupku po žalbi DOO “S.” kao zainteresovanog lica poništeno rješenjem Ministarstva saobraćaja od 20.08.2007.godine, te da je Upravni sud Crne Gore u upravnom sporu po tužbi tužioca presudom U.br. 1724/07 od 27.03.2008.godine, poništio rješenje Ministarstva saobraćaja, pomorstva i telekomunikacija od 20.08.2007. godine i predmet vraćen na ponovni psotupak radi donošenja novog rješenja. Postupajući po navedenoj presudi to ministarstvo je rješenjem od 15.09.2008. godine poništilo prvostepeno rješenje (kojim je poništeno rješenje Direkcije za saobraćaj od 29.05.2007. godine – o dodjeli licence tužiocu), nakon čega je direkcija donijela zaključak o odbačaju žalbe DOO “S.”.

Kod izloženog stanja stvari, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer se ne radi o nepravilnom i nezakonitom radu državnih organa da bi postojala odgovornost tužene za traženu štetu.

Ukratko: u ovoj pravnoj stvari Upravni sud poništava rešenje Ministarstva jer je to rešenje nezakonito. Vrhovni sud kaže da ovdje nema nezakonitog postupanja i da tužilac nema pravo na naknadu. Međutim, mi opet ukazujemo da je članom 7 Zakona o državnoj upravi propisano da država odgovara za štetu koju organ državne uprave učini svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Jasno je da je Ministarstvo postupilo nezakonito i da mu je zbog toga Upravni sud poništio rešenje.Opet ukazujemo da je i laiku jasno da kad viša instance poništi/ukine prvostepeni akt da je to učinjeno jer se radi o nezakonitom postupanju.

Sada ćemo govoriti o povredi prava ličnosti zbog vođenja postupka. Prethodno smo pomenuli situaciju da vas država nezakonito izbriše kao vlasnika. Uz to ćemo navesti i situaciju kada ste prinuđeni da vodite dugogodišnje upravne postupke jer upravni organ neće/ ne želi da postupi po presudi Upravnog suda.

U prvoj situaciji vi postanete vlasnik neke nepokretnosti i država je nezakonito prepiše na drugoga. Jednoga dana pođete u upravni organ i saznate da više niste vlasnik. Sada ste prinuđeni da vodite parnični postupak i dokazujete pravo svojine, iako je to vaše. Prosto narodski gledano, umjesto da uživate u blagodetima svoga rada, da odmarate sa porodicom ili da putujete, vi treba da posvetite vrijeme, energiju i sve kapacitete da branite svojinu. Vi ste prvo šokirani kada ste saznali da vaša nekretnina nije upisana na vas i pod stresom ste. Jednostavno, vaš psihički integritet je narušen. Onda krećete u proces koji će trajati. Primjera radi, uzmimo da se presuda prvostepenog suda, kojom vam je usvojen zahtjev, odmah potvrdi od strane drugostepenog suda i da na kraju vrhovni sud potvrdi nižestepene presude. Realno gledano, vi ćete najmanje godinu i po dana biti u iščekivanju i nedoumici kako će spor biti okončan. U najgorem slučaju čekaćete nekoliko godina dok se postupak ne okonča. Isto važi i za situaciju kada vodite upravne postupke koji traju u nedogled.

Dakle, ovdje optiraju dva momenta: vi branite nešto što je vaše i zbog toga vam je narušen psihički integritet. Životno gledano, vi nikada nećete dobiti ono što vam pripada čak iako uspijete u sporu jer ćete iz ročišta u ročište imati stres a posvetićete život odbrani nečega što je vaše. Sad se postavlja pitanje: ko plaća grešku države koja vam je uzela mjesece ili godine života da biste vratili ono što vam je odavno pripadalo po zakonu i Ustavu ? Po stanovištu sudova vi ćete to platiti mjesecima i godinama svog života. Dakle, država vam uzima nešto što je u suštini nenaplativo i što je najveća vrijednost za svakog čovjeka. Kada dođe do povrede prava ličnosti – narušavanja psihičkog integriteta, primijeniće se član 210 a Zakona o obligacionim odnosima:

(1) U slučaju povrede prava ličnosti sud će, prema težini povrede i okolnostima slučaja, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u odsustvu materijalne štete.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za pravičnu naknadu i o njenoj visini, sud vodi računa o svim okolnostima slučaja, a naročito o vrsti, načinu nanošenja i trajnim posljedicama povrede, životnoj dobi oštećenog, zanimanju i uopšte ličnoj situaciji oštećenog, o činjenici da li su stranke osigurane, o ekonomskoj situaciji štetnika i oštećenog, vremenu trajanja neosnovanog lišenja slobode, cilju kome služi novčana naknada, ali i o tome da se ne pogoduje težnjama koje nijesu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Dakle, sud bi trebalo da dosudi novčanu naknadu koja bi bila jedan vid satisfakcije čovjeku koji je bio prinuđen da vodi sporove koji su uzrokovani greškom države. Podsjećamo još jednom da je propisano da država odgovara za štetu koju njen organ pričini nezakonitim postupanjem, član 7 Zakona o državnoj upravi i član 166 Zakona o obligacionim odnosima.

Sa druge strane, obzirom da smo cijelo vrijeme govorili na osnovu zakona i važećih propisa, ukazujemo da i odluke redovnih sudova, konkretno Višeg i Vrhovnog suda građanin može napadati kod Ustavnog suda.Pritom, uvijek treba imati u vidu da se to mora učiniti u rokovima za izjavljivanje ustavne žalbe. U konačnom, građanin ima pravo i da se obrati Sudu u Strazburu, čime je i tu vezan rokovima.

Na kraju, ukazaćemo na nešto što svima treba da bude jasno. Građanin koji je zadovoljan državom je najveća snaga i vrijednost na koju država može da računa. Građanina treba štiti i uvijek u sporovima sa državom potrebno je temeljno ispitati koliko su njegove tvrdnje istinite.

Boris Zvicer,

advokat i magistar pravnih nauka

1 KOMENTAR

  1. Ja se slazem sa stavom Vrhovnog suda. Prvo, zakonom je bilo propisano da drzava na sebe upisuje svojinu ako je vlasnik nepoznat ili se ne pojavi na izlaganju. Ta odredba je neustavna ali se morala primjenjivati dok god je bila u pravnom poretku. Prema tome, nije bilo nezakonitog rada organa prilikom upisa u katastar.

KOMENTARIŠI

Molimo upišite Vaš komentar
Molimo unesite Vaše ime