“logo”/

Na današnji dan 1785. godine krenuo je pohod skadarskog namjesnika Mahmud paše Bušatlije ka Cetinju, izveden sa 18 hiljada vojnika, dok je vladika Petar prvi boravio u Rusiji.

Odmah posle zavladičenja vladika Petar I uzeo je na sebe inicijativu u političkim pitanjima. On je na prvom mjestu pokušao da popravi odnose između Crne Gore i Rusije. Vladika Petar I je došao u Petrograd početkom novembra 1785. godine.

Međutim, tamo je neprijateljski dočekan. Posle tri dana boravka, Potemkin je naredio da se vladika protjera. Carica Katarina II je htela da popravi stvar i pozvala vladiku da se vrati, ali je ovaj to odbio. Uvrijeđen ovakvim postupkom ruskih vlasti, vladika je napustio Rusiju i zakleo se da njegova noga neće više nikad preći preko ruske granice.

Za vrijeme boravka Petra I u Rusiji, desio se dugo najavljivani napad Turaka na Crnu Goru. Mada je skadarski paša na optužbama protiv Crnogoraca ,,da šuruju sa Rusijom i Austrijom“ gradio svoju odluku o ratnom pohodu na Crnu Goru, za koju je pridobio i vladu u Carigradu, stvarni razlozi za ovaj pohod bili su drugačije prirode.

U litereturi se ističe da je u to vreme u osmanskoj imperiji bio ubrzan proces raspada vojno-feudalne organizacije zasnovane na sistemu vojničkog lena. Upravitelj Skadra Mahmut-paša Bušatlija u tim procesima ispoljavao je namjeru da obrazuje samostalnu državu u sjevernoj Albaniji i da joj pripoji Crnu Goru. Tako su Crnogorci došli u situaciju da vode borbu ne direktno s Portom, iako su u njeno ime istupali skadarske paše, već s pobunjenim upravljačima Skadarskog pašaluka, koji su sebi dozvoljavali da preduzimaju korake radi obezbeđenja i očuvanja ,,svog posebnog vladarskog položaja “.

Zbog krize u koju je osmanska imperija počela zapadati skadarski paša je dobio ovlašćenje da može napasti Crnu Goru o čemu opširnije piše Radoslav M. Raspopović u djelu Diplomatija Crne Gore 1711 – 1918. Mahmut-paša je napao Crnu Goru s vojskom od 18.000 ljudi. Na drugoj strani crnogorske snage snage brojale su oko 2.000 boraca.

U ovoj borbi crnogorska vojska bila je podijeljena u tri dijela : jednim delom zapovijedao je guvernadur Jovan Radonjić, drugim serdar Ivan Petrović, a trećim vojvoda Bogdan Vukotić. Crnogorci su se hrabro branili, ali nisu mogli odoljeti Turcima. Prilikom ovog napada Mahmut- paša je opustošio Crnu Goru. Naročito su nastradali djelovi Katunske nahije. 23 juna 1785. godine osmanska vojska je stigla na Cetinje. Cetinjski manastir je razoren i popaljen.

Na Cetinju je Mahmut-paša Bušatlija ostao četiri dana i odatle se vratio u Skadar.
Na povratku u Albaniju, osmanska vojska je opustošila veliki broj sela u Paštrovićima. U izvještaju koji je poslao Porti, paša je obavještavao da je pokorio Crnu Goru po sultanovom naređenju. Crnogorci su obećali da će mu biti vjerni i da će ubuduće uredno isplaćivati harač. Uzimanjem talaca iz najuglednijh kuća, stupanjem jednog dela Crnogoraca u Mahmutovu službu i preuzimanjem obaveza ratovanja, za račun skadarskog paše Crnogorci su trenutno došli u zavistan položaj od njega.

Kada se nakon protjerivanja iz Rusije u februaru 1786. vratio u Crnu Goru, Petar I je zatekao zemlju u vrlo teškom stanju. Sve je bilo popaljeno i porušeno. Na Cetinju gotovo da nije bilo kuće za stanovanje. U zemlji su vladali nemaština, glad i opšta nesreća. U zemlji su se bile umnožile međusobne trzavice. Nastao je razdor među glavarima i među narodom, a skadarski paša mitio je Crnogorce. Mnogi ugledni ljudi pomišljali su da napuste Crnu Goru i presele se u Rusiju. Između ostalih to su namjeravali guvernadur Jovan Radonjić i serdar Ivan Petrović.

Mahmut-pašin pohod na Crnu Goru u junu 1785. godine objašnjavan je potrebom kažnjavanja Crnogoraca zbog njihove ,, izdaje “ u svakom ratu koji je Turska vodila sa Rusijom, što će i ubuduće činiti, i činjenicom što se u planovima proširivanja područja vlasti skadarskog vezira nije smjelo dozvoliti postojanje nepokorne Crne Gore. Izveštaji mletačkog diplomatskog predstavnika iz Carigrada, upućivani u Veneciju najviše u vezi sa razaranjem Paštrovića, sadrže tvrdnje da je Mahmut-pašin napad na Crnu Goru i teritoriju ovog plemena preduzet po njegovoj ličnoj inicijativi, u cilju ostvarivanja ranije razrađenog programa o proširivanju područja sopstvene vlasti, bez ikakvog naređenja Porte. Isticana je činjenica da je samo zbog izvesnih okolnosti u Turskoj sultanova odluka o njegovom pogubljenju nije bila izvršena.

Rečeno je i to da ga je novi vezir pomilovao i da ga je u ostvarivanju planova o potpunom osvajanju i proširivanju vlasti podržavao na Porti njegov vrlo uticajni prijatelj kapudan-paša ( ministar mornarice ), čija su se dobra nalazila u područjima Mahmut-pašine vlasti. Iako, možda, Porta nije naredila tako težak i po uništavanju zapamćen pohod, ona na njega nije reagovala, već ga je ocijenila kao svršen čin.

izvor: Portal Crna Gora

KOMENTARIŠI

Molimo upišite Vaš komentar
Molimo unesite Vaše ime