Kotoranin Boris Zvicer, advokat, čija je kancelarija u Podgorici, magistar pravnih nauka i predavač na Fakultetu pravnih nauka će u narednom periodu, u Objektivu pokušati da objasni niz pravnih nedoumica sa kojima se građani, češće ili rjeđe, ali svakako susreću u životu.
Tema je ovog puta – alimentacija.
Zakonsko izdržavanje jedan je od najznačajnijih imovinsko-pravnih instututa u oblasti porodičnog prava. Ovu dužnost, zakon vezuje za pripadnost porodici– dakle, za ljude koji su vezani brakom, odnosno krvnim ili adoptivnim srodstvom, a temelji se na principima porodične solidarnosti, odnosno da članovima porodice koji nemaju dovoljno sredstava i mogućnosti da podmiruju osnovne životne potrebe, njihovi najbliži srodnici pruže adekvatnu pomoć i zaštitu.
Pitanja prava i dužnosti međusobnog izdržavanja između pojedinih lica, po pravilu, uvijek se aktiviraju kada porodična zajednica bude u krizi, odnosno kada brak prestane – razvodom ili poništenjem.
Pogledajmo pod kojim uslovima se obaveza izdržavanja ”aktivira” između pojedinih lica, nakon sudskog prestanka braka?
Prvo, obaveza izdržavanja može se zasnovati između nekadašnjih supružnika: naime, bračni drug koji nema dovoljno sredstava za izdržavanje, nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo da zahtijeva da mu se presudom kojom se brak razvodi dosudi izdržavanje na teret drugog bračnog druga, srazmjerno njegovim materijalnim mogućnostima,
Dakle, ukoliko jedan od supružnika, na primjer, boluje od neke bolesti zbog koje je nesposoban za privređivanje, a nema imovinu iz koje bi mogao da podmiruje svoje osnovne životne potrebe, ili- ukoliko ne može da se zaposli, i pored upornog i stalnog traženja posla,a nema imovinu iz koje bi se izdržavao, ima pravo da u brakorazvodnoj parnici zahtjeva izdržavanje na teret drugog supružnika.
Zakon ostavlja još jednu mogućnost – za slučaj da supružnik u brakorazvodnoj parnici nije podnio zahtjev za izdržavanje o kojem smo govorili- supružnik, može, iz opravdanih razloga, takav zahtjev postaviti u odvojenoj parnici, u roku od godine dana poslije razvoda braka, ali samo ako su pretpostavke za izdržavanje nastale prije razvoda braka i trajale neprekidno do zaključenja glavne rasprave u parnici za izdržavanje, ili ako je u ovom roku nastupila nesposobnost za rad kao posledica tjelesne povrede ili narušenog zdravlja iz vremena prije razvoda braka.
Drugo, pod istim uslovima, i vanbračni partneri, ostvaraju pravo na izdržavanje jedno od drugog, nakon prestanka vanbračne zajednice, pod uslovom da je ona trajala duže vrijeme. Pitanje dužeg trajanja vanbračne zajednice je faktičko pitanje i zahtijeva posebnu pažnju priilkom eventualnog iniciranja postupka (primjera radi, i ako je vanbračna zajednica krajala kratko, ali su vanbračni partneri pokušavali da dobiju dijete – ovaj uslov koji govori o trajanju vanbračne zajednice bi bio ispunjen). Tužba za ostvarivanje ovog prava, podnosi se u roku od 1 godine od prestanka vanbračne zajednice.
Treće, ukoliko supružnici imaju zajedničku maloljetnu djecu, sud je dužan u presudi kojom brak razvodi da odluči o tome kome se dijete povjerava na staranje i o obavezi izdržavanja koju mora podmiruje drugi supružnik, s kojim dijete ne živi. Prilikom donošenja odluke o visini izdržavanja, sud će cijeniti uzrast djeteta, potrebe za njegovo obrazovanje, a cijeniće i mogućnosti roditelja koji je dužan da daje izdržavanje – uzeće u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče zaradu, kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
Ovdje je bitno naglasiti- obavezu izdržavanja, odnosno alimentacije, sud neće odrediti na primjer samo na osnovu visine zarade koju lice koje je dužno za izdržavanje ostvaruje, nego i na osnovu svih drugih prihoda koje prima: na primjer ukoliko prima neku zakupninu od izdavanja nekog stana ili poslovnog prostora, ukoliko ima primanja po osnovu određenih udjela ili akcija u nekom privrednom društvu.
Takođe, činjenica da je osoba nezaposlena neće uticati na njenu obavezu na davanje izdržavanja, ukoliko je osoba sposobna za rad, odnosno ne boluje od bolesti koja je spriječava da zasnuje radni odnos. Uz to, situacija da dužnik izdržavanje ne može da se zaposli u svojoj struci, pa zbog toga ne radi nigdje, takođe ne igra nikakvu ulogu u smislu postojanja njegove obaveze izdržavanja, ili njene visine. Ukratko: ukoliko je osoba sposobna da radi, nema načina da izbjegne obavezu zakonskog izdržavanja.
Obaveza izdržavanja može se povećavati ili smanjivati, u skladu sa potrebama lica koje izdržavanje prima, odnosno mogućnostima lica koje izdržavanje daje. Tako, nisu iste potrebe djeteta od 2 ili 15 godina, djeteta koje je zdravo ili koje je bolesno, ili na drugoj strani – lica koje je dužno da izdržava jedno, ili troje djece, ili koje je zarađuje minimalnu ili natprosječnu platu. Svaka izmjena obaveze izdržavanja, u smislu njenog prestanka, povećavanja ili smanjivanja, mora se inicirati tužbom nadležnom sudu i u parničnom postupku dokazati da su se ispunile pretpostavke da se obaveza izdržavanja izmijeni.
Za promjenu obaveze izdržavanja, u bilo kojem smislu, neophodna je sudska odluka – dakle, bilo koja promjena u životu lica koje daje ili prima izdržavanje (povećanje ili smanjenje plate, povećanje ili smanjenje potreba) ne posljeduje automatski i pravnu promjenu obaveze izdržavanja – neophodno je izdejstvovati sudsku odluku, koja mijenja dotadašnju obavezu.
Šta ako lice koje je obavezano da daje izdržavanje, ne ispunjava svoju obavezu?
Najbrže i najdjelotvornije je pokrenuti postupak prinudnog izvršenja, na osnovu izvršene isprave, odnosno presude, kod javnog izvršitelja. Ovaj postupak pokreće se aktom koji se zove predlog za izvršenje uz koji se dostavlja presuda kojom je obaveza izdržavanja utvrđena.
Drugo, nedavanje izdržavanja je i krivično djelo po Krivičnom zakoniku Crne Gore, za koje je zaprijećena kazna zatvora i do dvije godine, pa se može podnijeti krivična prijava nadležnom tužiocu protiv lica koje ne daje izdržavanje. U krivičnom postupku koji će uslijediti, primalac izdržavanja može da istakne tzv. imovinskopravni zahtjev, pa će nakon završetka postupka i osuđujuće odluke, sud obavezati osuđenog da plati dospjele, a neisplaćene iznose izdržavanja.